Sjena

Ja sam tamna,

sjetna sam i vječna.

Usnuli sam odraz

glasnoga sunca.

Uzglavlje sam nježno

tihoga mjeseca.

Boginja sam mraka

i robinja svjetla.

Bez njega ne postojim,

a silno ga se bojim.

Nestajem s njim

i nastajem s njim.

Na cesti života

kao tajna stojim.

Ivana Idžojtić, 6.c

Stara klupa

Na kiši ranoj jesenjoj, još toploj, sjetnoj, pomalo pospanoj,

Na kiši kasnoj, ledenoj, jakoj, pomalo ljutitoj,

Na snijegu koji tiho pada,

Na žarkom ljetnom suncu.

Dodirujem lišće koje treperi, travu koja se odmara na blagom proljetnom suncu.

Pogled mi zastaje na starom paviljonu.

Čujem zvukove divne glazbe koja izranja iz prošlosti,

Dame i gospodu u odjeći koje odavno nema,

Djecu koja veselo trčkaraju kao most prema budućnosti.

Snena i umorna, sjenom skrivena od pogleda,

ja, stara klupa, čekam da me netko primijeti.

Starac ozbiljna lica zastaje i odlučuje se odmoriti.

Njegove brige pritišću me teško,

A njegovoj duši sve je lakše.

Čujemo zvukove divne glazbe koja izranja iz prošlosti,

Dame i gospodu u odjeći koje odavno nema.

I on je opet dječak koji trčkara ususret bezbrižnom djetinjstvu.

Ana Stilinović, 6.c